Nije više zaboravljala ključeve. Doduše retko je uveče izlazila, izuzimajući vikend. Za razliku od njenih vršnjakinja koje su te dane koristile za diskoteke i provod sa momcima, njen vikend je bio rezervisan za „ Plićak „. Kako im je objasnila radilo se o kafani u Zemunu koja je imala živu muziku.Jednom je tamo odvela sestra i njoj se dopalo. Sada je odlazila sama.Uživajući u novostečenoj slobodi zauzela bi sto, naručila sok ili dva i veče provela slušajući muziku.Sa mnogo stolova kafana je retko kad bila popunjena tako da je na čuđenje osoblja i stalnih gostiju sedela sama . Njen stav je govorio da joj društvo ne treba.Po njenoj priči samo jednom se dogodilo da naiđe na nasrtljivca sa kojim je našla način da se izbori . Naizgled krhka ( u suštini jaka ) samo ga je oštrim glasom zamolila da se udalji - kako ga ne bi slomila . Nije morala da ponavlja. Rešenost u njenim očima, pripitog gosta je udaljilo od stola, a kod prisutnih koji su čuli izrečeno izazvalo salve smeha. Smejali su se i oni kad im je prepričevala događaj. Na pitanje dečakove majke – a , šta da se nije sklonio ---odgovorila je kratko- slomila bih ga po cenu života.
Govorila je da će ceo život - svaki vikend provoditi u “ Plićaku”.Smejali su se. Nije verovala kad bi neko od njih rekao da je to samo prolazna faza i da je život predug da se svede na jedan “ Plićak” Na njeno kako znate, dobijala bi odgovor – znaćeš i ti.
Dogodilo se. Prestala je da odlazi tamo . Ceo repertoar je naučila napamet i više joj nije bilo zanimljivo. “ Plićak “ i “Slomiću te “ je danas nezaobilazano u evociranju uspomena.
Bila je lepa.Sa osmehom koji i danas obasja lice , lepim očima , tananim strukom i predivnom bistom, mamila je uzdahe momaka. Tu i tamo bi prihvatila po neki poziv . Ukoliko bi to potrajalo toliko da podrazumeva veću bliskost – bežala bi. Govorila bi da svi oni ( misleći na muškarce ) žele samo jedno, a ona na to nije spremna.Obavezno bi dodala da je rođena u pogrešno vreme. Sa nevericom , ponekad i netrpeljivošću je odbacivala tvrdnje dečakove majke da će se jednom , odnekud, pojaviti onaj koji je, takođe, rođen u” pogrešno vreme” Nije verovala…………….
Plašila se i nade.
Jačala je ,ali sporo. Raspoloženje joj je često osciliralo. Kad je bila u plus fazi obasipala ih je neopisivom pažnjom i ljubavlju. Minus faza je tražila rame za plakanje. Imala ga je.
Od rođenja uskraćena za roditeljsku ljubav , svoju nije zamrzla. Nesebično je delila---- bratu , dečaku kog je čuvala ,njima koje je zavolela, onima kod kojih je prepoznala patnju , onima koji su delili dobrotu,kao i onima koji su za istu bili uskraćeni , kao ona.
Odrasloj već , falili su roditelji. Od majke više nije očekivala ono što ova nije umela dati. Požele da upozna oca. Podržaše je sa strepnjom. Plašili su se povratka . Kao što su se pribojavali- vratila se razočarana i uplakana . Kroz plač im ispriča da ga je teško našla , da se nimalo nije obradovao , da su kratko razgovarali , da se celo vreme vrpoljio i plašio da ga neko ne vidi sa njom, pošto on živi u malom gradu- šta bi rekao ženi , kako bi objasnio sinovima . Nijednom se, reče, nije upitao kako je njoj, kako i sa kim živi , treba li joj nešto, a njoj je trebalo samo malo pažnje , osećaj da nekom pripada i da nije odbačena. Bez reči je prigrliše i podmetnuše rame za plakanje.





