Verovali ili ne, novu godinu nisam provela kod kuće. Dosta je bilo . Dosadila novogodišnja planiranja, sabiranja i oduzimanja . Dosadila mi hladna i topla predjela - miris sarme i pečenja , sitni , krupni kolači i torte . Sve vezano za novogodišnje praznike postade zamor od istih.
Odlučih da presečem Gordijev čvor i brzo krenuh u realizaciju. Volja za drugačijim vazduhom postoji , razumevanje ili mirenje bližnjih sa istim- postoji , destinacija sticajem specifičnih okolnosti bi brzo odabrana . Dakle , svi preduslovi su tu.
Fale..... samo pare.
Uvek će faliti.
Ponovo počinju planiranja , sabiranja i oduzimanja. Mora koja se ne može izbeći , ako nisi direktor banke , političar , biznismen ili bar poslanik. Ponekad zavidim njihovim ženama . Čini mi se da nezasluženo dobijaju ono za šta se drugi moraju žestoko boriti . Ali , ko mi je kriv što u mladosti nisam znala da računam. Kako je znala da kaže moja majka ,, da si se udala za tog i tog, danas bi kao svaka intelektualka nosila bundu , imala šofera , a ne bi po ceo dan mlatarala tom krpom i sama prala prozore. Priča ....... poznata -pretpostavljam. Da budem iskrena i danas tipujem šarm i duh više od materije . Potpuno demode . Znam.
Ali fale pare.
Mozgam . Pozajmiću - ne neću. Tražicu od imućnih rođaka - ne neću. Možda bi dali , ali njima nije poznata radost davanja. Ona pripada onima koji nemaju mnogo , pa znaju šta znači radost onih koji imaju manje.
Nađosmo rešenje. Malo uštekovane ušteđevine dadosmo odmah. Ostatak iskešira jača polovina u vidu šestomesečnih rata. Šta će biti kada se vratimo nije bitno. Može se živeti od uspomena , mleka i hleba. I stvarno živi smo, pošto ovo kucam retroaktivno . Gde smo bili čuće se , ako to uopšte ikoga zanima.





