« SKRIVENI BROJ | UVO NE PRIHVATA »
Zlokobna reč . Plaši i one koji u kletve ne veruju. Jednostavno je nije prijatno čuti , pogotovo ako je upućena nekom vama dragom , kao u ovom slučaju. Nije zaboravila . Nikad neće.Takve reči se ne brišu. Nezavisno od vaše volje one se usade u sećanje i idu sa vama kroz ceo život. Pamti je i neretko se seti svega što je čula tog davnog dana.
Nije se prvi put susrela sa kletvama. Svakodnevno su žene sa svojih prozora neposlušnoj deci ili muževima koji su zaplitali jezikom ( čašica - više ) upućivale takve reči. Čulo se - dabogda ovo , dabogda ono …. odzvanjalo je . Recimo… grom te ubio , jesi li se nakresao - crko dabogda? itd ….
To su bile najčešće kletve koje su se izgovarale ukoliko nisu bile začinjene još ponekim izrazom. Ali umesto straha takve kletve su izazivale smeh i podrugivanje. Kako kod dece tako i odraslih. Njihovo dabogda je bilo uobičajeno u kraju ... kao negde… - dobrojutro ili prijatno. Izgovarano je prečesto sa željom da se opomene ili iskali bes , ali nikad ne ostvari. Nije imalo prizvuk ozbiljnosti, još manje zlobe.Dakle , bilo je uobičajeno za žene. Retke su bile one koje to nisu činile.
Njena majka je pripadala drugoj grupi. Dvadesetčetvorogodišnja udovica sa dvoje dece bila je prepuštena sebi i ne baš blagonaklonoj sredini , ako se izuzmu članovi porodice i poneko - hrabar . Imala je mnogo važnijih i ozbiljnijih stvari o kojima je svakodnevno brinula. ….. Kako dobiti i sačuvati posao? …. Šta ako dobije otkaz? (što se iz određenih političkih razloga prečesto događalo) Kako skrpiti kraj s krajem? Kako nabaviti najosnovnije namirnice za život?, ….. knjige , patike i druge potrepštine o kojima većina nije razmišljala . Imali su sve ono što ona svojoj deci nije mogla priuštiti. Žalila je . Od kako je ostala udovica život joj je bio sve - samo ne lak .
Muškarci nisu kleli. Ako bi se , baš, nekom omaklo , drugi bi mu sa podsmehom dobacivali – kuneš ko ženetina……!
Onda je čula - Balša te prokleo – reče Zlata jednom prilikom - kao sudija koji nakon dugotrajnog većanja izriče presudu. Majka je ćutala , ali je zato devojčica izrečeno doživela kao grom iz vedra neba. Uzdrhtala je. Prvi put je čula tako nešto. Mislila je da o majčinom životu sve zna. Prebirala je po sećanju. Uzalud .Nikad nije čula za Balšu. Pitala se ko je taj?
Prvi put je kletvu doživela kao opasnost .
Zamišljala je starca sa bradom do kolena koji iz nekih razloga baca kletvu na njenu majku. Setila se babinih reči, kako po narodnom verovanju, muške kletve imaju veću težinu od ženskih (mada ni u jedne nije verovala) pošto njena proklinjanja odgovornih za smrt sinova - nisu urodila plodom. Ni dlaka sa glave im nije pala – govorila je baba.
No, devojčicu to nije činilo spokojnom.
Svašta je znala o svojoj majci , ali ne i ko je Balša ?
Znala je da je majka rođena u imućnoj porodici kao treće od petoro dece. Živeli su u kući koje se ni danas ne bi postideli. Celo područje je pripadao njenoj porodici . Govorila bi: – sve dokle ti pogled doseže i više od toga i ne samo tu je bilo naše. Onda je došla nacionalizacija . Ostalo je samo nužno. Kuća sa okućnicom. Hektari su podeljeni borcima. Niko od njene porodice nije bio učesnik rata. Priznala je da se nosila mišlju da pobegne u partizane, kao njena rođaka Zlata ,ali znajući njenu prirodu nisu je ispuštali iz vida. Pogotovo majka, koja je smatrala da pristojnim devojkama iz pristojnih kuća - nije mesto na frontu.
Bila je očeva ljubimica i majčina glavobolja. Svojeglava i nezaustavljiva kad nešto naumi . Što bi rekli, đavo od deteta. Majka nije znala kako da izađe na kraj sa njom. Prebacivala je mužu da je razmazio i zamerala što je odvaja od druge dece. Uvek bi dobijala isti odgovor – pusti je - ona je moje najbolje dete ( kao da je znao da će joj život biti težak ), ali će ga stoički podneti.
Na porodičnim okupljanjima su se često prepričavale dogodovštine vezane za njenu majku. Kretalo bi sa- sećaš se……..
Posebno su se izdvajala tri slučaja. Prvi kada je u žurbi da stigne na kupanje polomila par porcelanskih tanjira i šoljica za kafu koje je majka čuvala ko oči u glavi. U panici da je ne uhvate iskopala je rupu u dvorištu gde se ređe zalazi i prekrila zemljom. Danima su tražili , ali bezuspešno.Zaključili su da je verovatno neko uzeo, dok je ona mudro ćutala.
Drugi put kad su se ona i Zlata takmičile u streljaštvu . Metalnim šiljcima su gađale u metu, ali umesto mete njena majka je pogodila petla u glavu koji je istog trena pao mrtav. Brže bolje petla su pokopale u rupu , gde i posuđe. No , majka ih je otkrila . Imala je šta da vidi – komadi porcelana i mrtav petao .Prijavila je ocu. Tog puta ( po sopstvenom priznanju ) je bila ozbiljno kažnjena. Danima - reče - nije mogla na kupanje . Za nju je to bilo teže od batina.
Treći , i najšokantniji skandal čak i za današnje vreme, vezan je za školske dane. Do škole i nazad je išla biciklom, što je retko koji đak sebi mogao priuštiti. Usto je svakog meseca na ime džeparca dobijala po jedan dinar, što svojoj deci, kad ih je dobila nije mogla priuštiti i što kažu u to vreme nije bilo malo. Najbolja drugarica Desa i ona jednog dana odluče da pobegnu iz škole i biciklima skoknu do obližnjeg grada . Međutim, nisu dobro procenile razdaljinu , tako da do grada nisu ni stigle, a ni kući u uobičajeno vreme. Vratile su se kasno. Kući nisu smele. Odlučile su se da noć provedu u školi. Polomile su staklo kroz koje su se provukle u učionicu gde ih je razredni sutradan zatekao - usnule na klupama.
U kući pakao.Pao mrak , a nje nema. Roditelji krenu u potragu. Braća i sestre, takođe. Od nje ni traga ni glasa. Panika i besana noć pred njima. Strah parališe.
U pratnji nastavnika stiže u jutarnjim satima. Postiđena i uplašena. Niko ne pokazuje radost. Roditelji zabranili. Ide na raport kod oca. Ljut - traži istinu. Drhteći od straha , neprospavane noći i griže savesti do tančina mu je opisala celu avanturu. Bio je oštar , ali pravedan - govorila je za njega. Nije je kaznio. Znao je da je već kažnjena i da bi u ovom slučaju to bilo neefikasno. Postavio je uslove koje nikad nije prekršila. Ništa slično se više nije desilo.
U međuvremenu je rat došao i prošao. Izrasla je u lepoticu. Njenoj ćerki, koja kuca ove redove, će kasnije govoriti da je lepa, ali ne kao što joj je majka bila. Mnogi momci su joj se udvarali . Jedan posebno. Kako Zlata reče od koje je čula ovu priču, zvao se Balša. Ceo kraj je znao koliko je zaljubljen. Svakodnevno su stizala pisma, nekada i više zaredom. Na kraju je zaprosio.
Majka ( otac nije preživeo rat ) je nagovarala da se uda.
Govorila joj je - em je lep, em iz dobre kuće , usto pop. Kakve veze ima što je pop? - pitala je ćerka.... Itekako ima ….popovi mogu da se žene samo jednom - upamti , a tako jogunastu drugi te neće trpeti ni tri dana. Sa Balšom bi imala muža za ceo život.
Odbila ga je.
Ubrzo potom stiglo je poslednje Balšino pismo. Obavešavao je da putuje za Ameriku i kao završnicu izlio sav očaj zbog neuzvraćene ljubavi rečima - PROKLETA BILA – DABOGDA- NIKADA SREĆE NEMALA.
Nakon izvesnog vremena lepo se udala. Živela je u srećnom braku , ali samo dve godine. Onda joj je muž poginuo , a ona sa dvoje dece i tovarom problema provela život sama.
Trideset godina potom u njihovom skromnom stanu oglasilo se zvono.Otvorila je ćerka. Gospodin na vratima je pitao za njenu majku. Pozvala ga je unutra. Predstavio se kao Balšin rođak koji je zamoljen da prenese pozdrave i vidi kako je ONA....................................
P.S. Svi likovi su autentični. Većina njih više nije među živima, ako izuzme Balšu o kome ništa ne zna.





